Obrazovanje odraslih je specifično područje jer polaznici su ljudi različitih dobi s različitim životnim iskustvima, predznanjima i motivacijom. U radu s takvim grupama je definitivno potreban individualizirani pristup jer su grupe većinom mješovite, a polaznici jako različiti. Moja predavanja bila su vezana uz korištenje digitalnih tehnologija.
Kada sam pripremala nastavu nije mi palo napamet da bilo što od materijala printam jer cilj je bio naučiti polaznike da se snalaze u digitalnom svijetu. Tijekom nastave, pokazalo se da se neki ne snalaze kada imaju više otvorenih stranica ili dokumenata pa sam ipak odlučila dati im dio materijala na papiru. Uz tu prilagodbu mogli su puno lakše pratiti jer su imali nešto što im je poznato i tako lakše mogli i razumjeti i ono što im je novo. Ta je situacija i mene podsjetila da nije sve uvijek onako kako planiramo te da su na ovaj način moja predavanja puno korisnija nego da sam nastavila inzistirati samo na digitalnim materijalima. Nije cilj da nastava bude savršena, nego da polaznici mogu dobiti nešto korisno iz nje.
Isto, mislim da je bitno, povezivati gradivo sa svakodnevnim životom i stvarnim situacijama. To je ono što zainteresira ljude i u čemu mogu vidjeti konkretnu primjenu gradiva. Tako sam dosta materijala prilagođavala putem i umjesto svojih, koristila njihove primjere.
Jedan od meni dražih je bio kada sam im podijelila recept za kolače koje je jedna polaznica donijela na nastavu. To ih je puno više motiviralo da u slobodno vrijeme koriste tehnologiju kako bi pronašli recept, nego kada sam im dijelila svoje materijale koje sam unaprijed pripremila. Ne zanima svakog sve, ali pronalaženje svakodnevnih situacija i povezivanje s onim što radimo je uvijek nešto što pomaže staviti stvari u perspektivu i povezati teoriju i praksu.
Jedna polaznica je čak rekla da se uvijek bojala raditi na računalu i to joj je predstavljalo stres, a nakon što je vidjela što sve može, motiviralo ju je da nastavi učiti i pokuša naći bolji posao.
Bilo mi važno i da ih stalno osnažujem, potičem da sami pokušaju, da probaju pronaći rješenje i da se ništa neće dogoditi ako ne uspiju iz prve. Ljudi se često boje probati nešto novo jer „što ako pogriješe?“. To je nešto što sam im pokušala pokazati kroz nastavu i primjere, da u većini slučajeva stvari mogu popraviti i da se ništa strašno neće dogoditi ako naprave nešto krivo.
Također, drago mi je da sam u nastavi koristila i neki oblik učenja kroz igru, što možda nije nešto što se često koristi u obrazovanju odraslih. U početku sam i ja bila skeptična kako će to ispasti i hoće li ljudi to prihvatiti, ali pokazalo se kao jako dobra metoda za razbiti monotoniju, podići atmosferu i malo se povezati. U konačnici se pokazalo i kao jako dobar alat za učenje jer definitivno je i nama odraslima lakše učiti ako se gradivo prikaže zabavno i interaktivno.
Ono na što su mene podsjetila ova predavanja je koliko je važno gledati ljude kao ljude, slušati ih i pokušati razumjeti njihovu perspektivu. Često se zanemaruje činjenica da je učenje proces na koji utječe puno vanjskih i unutarnjih faktora svake osobe, a da je predavač tu, ne da im samo ispriča sve što zna, nego da ih vodi i usmjerava u tom procesu.